Moj internet dnevnik
kamovov
Blog
srijeda, travanj 9, 2008
Zid
Taj debeli zid
Uh taj krvlju popločan zid
Što razdvaja dva zraka
Sakriva svijetlo i drži se mraka
I nije ga stid
Gdje mu je jaz
Kol’ki mu je gaz
I nije li mu sraz
Kvaka
Umazana masti
Bez imalo slasti
Toliko skliska
Al’ svi bi ju htjeli
I nikome bliska
Ma razbi i zid cijeli
I opet ostaje kvaka
Koja za nekog je raka
Od rođenja vječna
Nije mu niječna
Što taj zid krije
Izgubljeni ključ ga čuva
A brava osta želuca suva
kamovov @ 03:49 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 13, 2008

Na samrti plač

Okolo tupi smijeh

Krvlju se opra zarđali mač

Koji da napravi grijeh

Iz trulog lijesa se preno

Od života sjeno

Ti ženo

Što još imaš oči

Nek ti vrana u njih skoči

A imaš i ruke

Neka budu kosti puke

Nek se raspadnu od muke

Ti dijelovi živućeg ti mesa

Nek ih poždere hijena

Što boluje od bijesa

Ne

Sve je to preniska cijena

Džaba vrana

Džaba kosti pukih

Mač se sjeti nekih dana

Nekih izgubljenih radosti

U jednoj mladosti

I gadosti

I prokle to toplo mrtvo meso

Nek’ ga skoro nastane crvi

I kad crv s crvicom valcer bude pleso

Po plesnom  podiju tvoje poluizgrižene kože

Doći će neki novi iz blata

Koji za mač novi lijes će da slože

Rubovi od zlata

Od mramora cijeli

A okolo ruže latica bijelih





kamovov @ 01:18 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 9, 2008

   Nedjelja je. A nedjeljom ionako nitko ne radi. Ha, ha... Nadmudrio sam ih ja sve. Nedjeljom ljudi i ljudine, veliki ljudi, poglavito Veliki Hrvati, oni najveći, samo njima poznato koliko su veliki, mi to ne možemo vidjeti, spoznati, dokučiti, nakačio bi ja njih..., - idu u, psssst, crkvu. Ja bi se jedino mogao prošetati do iste, da vidim da li su dotična go-go-spoda obnovila svoj vozni park u proteklih nekoliko mjeseci. A mogao bi se otići i dobro napiti. Kao da se i ova go-gospoda neće napiti, da napiti; zapiti, prepiti, obliti i zatim se dobro izrigati. I onda još koju popiti. Da vidimo, ovako, u Mlinovima imam dug, ali dobro, tamo mi uvijek daju još, na knjigu. Knjigu? Knjižicu, notes. Meni ni cijela enciklopedija u osam tomova ne bi bila dosta, kad bi moglo to tako, ali ne može. Što je tu je. Bolje notes u ruci, nego enciklopedija u osam tomova da nije u ruci. Evo tramvaja. Stara sedamnaestica iz tisuću četristo  dvadeset druge godine. Raritet. Poklon kralja Kneza, titu Drugu Josipu, za njegov trinaesti rođendan. No kako više ni tito Drug, ni kralj Knez nisu živi, predana je na uporabu običnim građanima, onim najobičnijima, baš skroz običnima, i još po kojem seljačini. Vožnja tramvajem nekada je pravo zanimljiva. Ove nedjelje vožnja tramvajem nije bila zanimljiva. Ulazim u Mlinove. Nema mrtve kornjače. Konobarica, Bepa Jozeph, spava napola, a napola, tko zna što, ne radi to je sigurno. Zašankiram se lagano, prije nego što se zabetoniram.  Nije prošlo pola jedne vrlo kratke vremenske jedinice, kada nešto sjedne pored mene.

 - Cigaretu, jednu, ja bih vas jako lijepo molio, znate, ispričavam se, ali ja sam baš evo svoju zadnju popušio, ispričavam se još jednom –

   Pokažem mu rukom i očima, neka se slobodno posluži.

 - Znate, ja sam svoje popušio... A vi, vi ste student? – pita bojažljivo, lagano se treskajući čovjek koji je svoje popušio.

 - Ne nisam, već odavno – probah ga se otresti, no pušioničar ne posustaje.

 - Oprostite, znate, izgledate mi mladi, pa sam mislio; ja sam znate ekonomist, ali obični ekonomist, ja nemam visoke škole, ali imam sina, ovdje u Zagrebu, on studira šumarstvo, a srednju je završio za puškara, znate, ja se ovaj, ispričavam, ali još samo da vam kažem, mislim ako smetam, ja se ispričavam, ali moj sin, znate, završio je za puškara, ja sam njemu rekao odmah poslije osnovne škole – sine, sada si čovjek, sam izaberi u koju ćeš školu –  i on je izabrao za puškara, a sada studira, ovdje u Zagrebu, znate, šumarstvo, oprostite, ja se ispričavam ako vam smetam, ali samo još nešto da kažem, ja sam, ekonomist, ali bez visoke škole, no u životu sam radio svašta, ali sada više ne radim ništa, nema posla, i policija me kaznila prije šest mjeseci, a vi, što vi radite, čime se vi bavite?

 - Novinar sam – odgovorih mu hladno, gledavši u šest tisuća stupnjeva suprotnom pravcu od njegovog golemog nosa-roga.

 - Novinar? Hmm... Ja imam sina koji studira šumarstvo, a završio je za puškara, znate, joj, oprostite, ako vam smetam, ispričavam se, nisam stvarno htio smetati, samo sam vas zamolio bio jednu cigaretu, a onda znate kako to ide... – napokon ušuti čovjek pušioničar koji ima sina puškara. Izvrsna kombinacija.

 - Bepha? Možeš mi složiti nešto za jelo – začudo, prijelo mi se.

 - Aaa, kako da vam kažem, ovo što imamo nije za vas, znate meso je malo staro, starije – prošapne kroz svoja tri zuba Bepha Joseph.

 - Nema veze, star sam i ja, a gladan više nisam –

   Eto; onda mi kažu, zašto ne jedem; nije mi suđeno jesti, to je to, nije mi suđeno, ja sam osuđeni nejedljivac, osuđen da ne jede, da posti, da sluša cvrkut, grkut, grkljut, cvrkut, crknut svojih crijevašaca. Idem. Nije meni suđeno ni biti ovdje. Meni nije suđeno uopće, apsolutno apsolutistički. Ja sam cijeli nesuđen. Sebi, svima, mislim, nesuđen, kao nisam suđen. Spuštam se do trga. Možda naiđe netko poznat. Možda, a možda i ne. Sve je to sudbina, a budući da meni ništa nije suđeno, ni sudbina, da, meni ni sudbina nije suđena, nitko mi ni sudbinu  dosudio nije.


Trebalo bi poći kući. Sutra je ponedjeljak. Veliki ponedjeljak. Dan kada bi trebao raditi. Treba poći kući. Odmoriti se, razmisliti o svemu, pripremiti se.

kamovov @ 17:21 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, ožujak 8, 2008

   Sve nešto razmišljam. Mislim da ću sutra morati raditi. I sada, što se dešava. Ne znam, naime što da radim u vezi s time što bi morao raditi, budući da se meni tako ne radi. Mada me rad uvijek raduje, i dok ne radim, ni ne radujem se, nekako, ipak je lakše ne raditi, pa i uz cijenu ne doživljavanja radovanja. No možda bi o tom pitanju trebalo razmisliti do sutra. Bolje je o tako važnim pitanjima donositi odluke netom prije njih. Prerano promišljanje i razmišljanje o njima dovode do ozbiljne i zabrinjavajuće inflacije nesporazuma u mom mozgu. A čemu da još i njega zabrinjavam, dovoljno se brinem za sebe. I želudac svoj već malo više previše brinem. Ili se on možda brine za mene. Ja se stalno pitam što li se uz ovakav život, ovakvu prehranu, i tako to, s njime dole događa. On se zasigurno u isto to vrijeme pita što je samnom. Što je samnom; a da se njega tiče? Recimo, više uopće ne jedem. Naučio sam sebe, a i njega da ne moram jesti. Tu i tamo, nadugačko tu i tamo, nešto ubacim između svojih usnica, zubnica i čeljušnica, ali to su tako minorno minimalne količine, koje put do mog organizma nalaze samo u očito alkoholoiziranom stanju homo moje pojavitus, kada po pravilu budem netko drugi, svaki puta netko novi, i tako ja upoznam dosta ljudi; u sebi, oko sebe. Ali ako ću sutra početi raditi, onda bi trebalo početi i jesti, tako barem kažu biologija i medicina i još mnogo koje znanosti, gurmanizam na primjer ili zidarstvoci(o-ni)zam. Ipak mislim, da će ovu važnu odluku trebati donijeti sutra. Bolje je prespavati. Spavanje je dobra stvar, još samo kad bi se moglo spavati. Ne znam više da li mi je teže zaspati ili se probuditi. Krevetne rotacije za pedeset osam, šezdeset dva tisuća, pet stotina četrdeset pet i jedan stupanj prisutna su u obadva slučaja. I što se onda još tu dešava? San. Prije nekoliko dana sanjah. Mrtve. Tisuće, stotine tisuća, tisuće bezbroj mrtvih. No, čista konstatacija. Ja ih gledam, u gomilama, nabacane, spol nebitan, uglavnom jako mršavi, napola truli, a opet nekako nabrekli, godine nepostojeće, neki od njih plivaju, plutaju, plove rijekom, u crno bijeloj tehnici. Ne baš skroz crno bijela, prisutan je lagani tonalitet žute boje, onako starkaste. Sve u svemu, zanimljiv doživljaj. No ipak, samo konstatacija prozaičnosti neživljenja. Strah nedoživljen, gađenje uobičajeno. I tako trajalo je to, dosta, mada je san bio poprilično statičan, izuzevši one kadrove sa rijekom. Ujutro me budi, bez previše rotacija, ili bolje reći, sa nekin drugačijim rotacijama, glas susjede ispod mene:

 - Nema više moga Gorana, jooooooooooooooooooooooj -  tako sto puta, vidio ga par puta, nasilnik, mislim da je jedanput s njome mijenjao oblik kućnog namještaja, ili njen oblik sa kućnim namještajem, nisam sad to baš najsigurniji, no čulo se, čuo se; prodeblji.

   Izađoh iz zgrade, nakon nekoliko minuta, kruh, mlijeko, cigarete...., vraćam se nazad, ugledah na vratima dvije osmrtnice. Odeblji ispod mene i obolesnija iznad mene. Ubijam dok sanjam. Oni mene ubijaju dok spavam. I bude ujutro, bude me me zbom mrtvih, pa pobogu, kamo vodi ovaj svijet, i onda me pitaju zašto sam nostalgičan. Toliko o snu, sanjanju, snivanju i sanivanju. Ja idem spavati, i ne znam što bih dao da na tome i ostane. Ali neće...

kamovov @ 05:18 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, ožujak 7, 2008

Osjećam se kao ormar. Nekad kao mala komodica, a nekad kao ogroman plakar. Kao cijeli tavan, skladište, smetlište... Ormar. I to zaključan. Nitko ne zna koliko puta. Prazan sam, a u mene ne može stati ništa. Istina, u nekim djelovima, kutnim uglavnom, ima paučine. Porijeklo nepoznato. Paukovi nisu prisutni. Polako se raspadam od neupotrebljavanja. Neki kažu da sam popucao od starosti, a neki da sam baš moderan. Ne znam. Ja se uglavnom ne prepoznajem. Samo znam da sve češče obilazim antikvarijate. U njima se baš dobro osjećam. Moram priznati, lijepo je među svojima. Nekada “davno” sam se pitao što bi mi imao ispričati, recimo jedan stol star nekoliko stotina godina. Danas nemam problem s time. Sa stolovima i stolicama razgovaram bez problema. Čitao sam negdje kako tu pojavu u medicini nazivaju tremens ili tako nekako. Ja bih to nazvao poznanstvom. Ili u najmanju ruku – sposobnost komunikacije. Sposoban sam ja. Imam i želju otvoriti svoj antikvarijat. Tada bi imao društvo u svom pucketanju i raspadackanju. I mogao bi čuti savjete od starijih, iskusnijih... Ja sam u biti antikvitet. Ova riječ možda većinu ljudi podsjeća na neku materijalnu vrijednost. Ja to nisam. Vrijedim samo kao skupina mesa i kostiju, i vode kažu. A ja sam mršav. Dakle ne vrijedim. Baš puno. Trebalo bi nekako postati vrijedniji. No kada god to pokušam – uvrijedim se. Padnem, razbijem se; što nikako nije dobro za jedan antikvitet. Meni zapravo treba jedna kompletna restauracija. Restauracija restauratora. Upoznao sam sve čari profesionalne deformacije. Restaurirajući namještaj, postao sam namještaj. Kompletan. Dnevna soba, spavaća soba, još dvije sobe, kuhinja, kupaona, bez wc-a; još bi mi samo to trebalo, da u mene vrše nuždu. Zar nije dosta što po meni hodaju, što na meni pričaju, pri tome me uopće ne pitajući da li ja to želim slušati. Odmaraju se na meni svom svojom težinom, vode ljubav; možeš mislit ljubav, velike li ljubavi. Zato ja ne mogu razgovarati. Zato. Zbog hodanja, slušanja, neslušanja, težine, ljubavi. Hmm... Težine ljubavi.

kamovov @ 17:40 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Arhiva
« » svi 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
3538
Index.hr
Nema zapisa.